...

Gabor Almaši: Učenica



Gabor Almaši: Učenica, 1939, gips, h: 42 cm, Gradski muzej Subotica (inv. br. U–689). 

Rani rad subotičkog vajara Gabora Almašija (Totovo Selo, 1911 – Subotica, 1994) pod nazivom Učenica, nastao je 1939. Autor je, u to vreme, radio u subotičkoj fabrici nameštaja “Šipoš i sinovi”, a jedno od njegovih radova koje je tu nastalo 1932. – rezbareni elementi neobaroknog sekretara Aleksandra Lifke – gotovo je stalno izložen na izložbama Gradskog muzeja Subotica, za razliku od skulpture koja se sada predstavlja. Međutim, i ovo delo biće izloženo na izložbi koja je u pripremi za ovu godinu, a stavljamo ga u fokus Predmeta meseca povodom 14. februara, Međunarodnog dana darivanja knjiga.

Gabora Almašija je ka skulpturi orijentisao subotički slikar Šandor Olah, kod koga 1932. učio da slika, a publika je imala prilike da upozna njegov vajarski talenat na jednoj izložbi 1936. Iste godine mu je u Radničkom domu otkrivena bista Maksima Gorkog, dok je 1938. Nepker naručio od njega portret pesnika Atile Jožefa. Nakon rata bio je polaznik kursa figuralnog crtanja Andraša Hanđe u Subotici (1945), da bi posle Hanđinog odlaska preuzeo vođenje kursa u jesen 1946. Iste godine započeo je ciklus portreta slavnih muzičara, koji i danas krasi koncertnu salu Muzičke škole u ​Subotici. Kao stipendista Ministarstva kulture Srbije, studirao je od 1948. do 1952. i diplomirao vajarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi Lojza Dolinara. Za vreme studija, 1949, izradio je dekorativne skulpture velikih dimenzija slona i lava za Zoološki vrt na Paliću. Postao je član Udruženja likovnih umetnika Srbije 1952, a 1954. je izlagao na izložbi likovnih umetnika Vojvodine zajedno sa novom generacijom vojvođanskog vajarstva: Jovanom Soldatovićem, Radmilom Graovac i Ivankom Aćin–Petrović. Deo njegove zaostavštine je 2009. godine kao poklon zbirka integrisan u kolekciju Gradskog muzeja Subotica, u kojoj su se i od ranije  nalazila neka njegova dela – na primer, sada prikazana Učenica.

Priloženo delo prikazuje pažnju i karakteristično držanje tela devojčice koja čita. Kompozicija skulpture je kompaktna i zatvorena, baš kao i usmerena energija i pažnja devojčice. Kao i većina umetnikovih skulptura, i ova je nastala od gipsa. Almaši je bio vešt portretista, brojne njegove poznate skulpture pripadaju upravo ovoj temi: portreti Eugena Savojskog i Jožefa Atile u Gradskom muzeju Senta, biste Dežea Kostolanjija, Geze Čata, Aleksandra Lifke, Bele Garaija i reljefni portret Tibora Sekelja u Subotici, portret Jovana Jovanovića Zmaja u Kanjiži, Gabora Saravaša u Adi, itd. Model Učenice javnosti je nepoznat, ali je bio blizak autoru – radi se o trinaestogoišnjoj Eržebet Almaši, rođaki iz Dolina – što nije obavezalo stvaraoca da se drži konvencionalnih rešenja kao kod javnih portreta. Radi se o intimnom, lirskom portretu, gde čelo nežnog dečjeg lica postaje naglašeno kako blagim nagibom glave ka napred, tako i rukama koje podupiru bradu. Jedva primetna asimetrija šaka daje ritam i suptilnu tenziju zatvorenoj strukturi. Devojčicina pažnja je usmerena na štivo koje bi se nalazilo na dnu kompozicije, ali nije deo prikaza. 

Umetnik je bio blizak deci, naročito u vreme nastanka ove skulpture – njegova ćerka Magda, rođena je 1936, a sin Karolj 1939. Zato je Učenica delo koje zrači uzvišena osećanja i talenat jednog mladog vajara koji je tada postajao i otac. Ovakve životne okolnosti su svakako uticale da modelovanju dečijeg porteta vajar priđe sa posenom pažnjom i toplinom. Čitanje, kao i muzika, vraćali su se nekoliko puta u Almašijev opus kao motivi. Vajar je i sam voleo da čita, voleo je književnost od ranog detinjstva do kraja života. Možda se portreti pisaca i zbog toga često pojavljaju u njegovom vajarstvu, u kome Učenica svojim jedinstvenim tonom i umetničkom snagom zaslužuje posebno mesto. 

Tekst: Olga K. Ninkov, 
istoričar umetnosti
Foto: Mikloš Hever