...

Vandrovka, 1849–51.



Predmet koji sada prikazujemo je vandrovka koja je pripadala subotičkom kalfi, dugmadžiji Đerđu Valihori (Valihora György). Predmet se nalazi u etnološkoj zbirci Gradskog muzeja Subotica i deo je nove stalne etnološke postavke muzeja, koja se otvara 2. septembra tekuće godine. Štampana je u u Subotici, u štampariji Karolja Bitremana.

Jedna od najvažnijih stvari da bi neko postao majstor u cehovskoj zajednici je bila da putuje od majstora do majstora – da „vandruje” – i da tako izuči zanat. Da bi zaslužili status majstora, šegrti ili kalfe su morali da služe u više gradova. Ovaj običaj potiče još iz srednjeg veka, ali nažalost nemamo dokaze za to kako su tada ti podaci beleženi. Naši glavni izvori su pre svega dokumenti i tzv. vandrovke (beleške i upisi u knjigu putovanja) iz novog veka. Vandrovke su uvedene 1816. na teritoriji Austrougarske monarhije, a preko kojih je vlast mogla lakše da kontroliše kretanje putujućih mladića u cilju usavršavanja zanatskog umeća, ali i eventualne zloupotrebe – takoreći bila je to neka vrsta putne isprave.

Vandrovka, koju prikazujemo, predataja Đerđu Valihori 1951. i poseduje voštani pečat koji potvrđuje da je ona bila važeći dokument. Na naslovnoj strani nalazimo, na mađarskom i nemačkom jeziku, da je autentičnost vandrovke odobrena od strane Ugarskog kraljevskog namesničkog veća. Nakon naslovne strane, navedeno je ime, identitet tj. fizički opis putujućeg „učenika“. Iz današnje perspektive gledajući, neki od ovih opisa deluju pomalo neubičajeno, kao na primer:

Stas: nizak
Konstitucija: slaba
Kosa: kestenjasta
Lice: čisto

Nakon ličnog opisa, sledi deo u kome se u 13 tačaka izlažu zakoni koji se odnose na vandrovku ali i na samo vandrovanje (putovanje). Na primer, zabranjeno je prosjačenje i besciljno putovanje. U posebno izdvojenom delu je navedeno da je zabranjeno falsifikovanje, odstranjivanje, precrtavanje upisa i pečata. U nastavku su objašnjenja u vezi sa  samom vandrovkom: gde i kada može da se koristi ili šta mogu upisati u nju i šta se dešava u slučaju gubitka ili popunjenosti.

Na kraju smo stigli do najznačajnijeg dela knjižice, dela u kome se nalaze beleške majstora kod kojih je Đerđ Valihora služio. Iz njih saznajemo, kako je mladić odradio svoje zadatke, gde je išao, koje godine i kod koga je služio. Pored ovih podataka se tu nalaze potpisi i pečati majstora i lokalnih cehova kod kojih je učio zanat. Na osnovu pročitanog možemo zaključiti da se Đerđ Valihora svugde „primereno vladao” što znači da je dobro odradio posao. Najčešće je boravio u Aradu, Kečkemetu, Segedinu i Baji. Nadalje, posmatrajući pečate i potpise, možemo videti da je u datom gradu uvek posećivao istog majstora.

Donosimo i jedan primer opisa rada vandrokaša od strane cehovskog majstora:

Ovaj mladić, dugmadžija, po imenu Đerđ Valihora, je bio zaposlen kod mene dve nedelje i za to vreme se primereno vladao.
U Aradu, 8. avgusta 1849.
Cehovski majstor
Dugmadžija Ferenc Rac (Rátz Ferentz)

Tekst i foto: Andor Horvat, etnolog, pripravnik