Poslednjih decenija XIX veka i Suboticu je zapljusnula ona žeđ za kulturom, koja je zapravo već nekoliko desetina godina ranije počela da narasta širom Monarhije, pa tako i u istorijskoj Mađarskoj. Sasvim je prirodno i razumljivo da su upravo u obrazovnim ustanovama, prvenstveno u gimnazijama pokrenute prve akcije sakupljanja, odnosno sačinjene prve kolekcije raznih vrsta, koje su prvenstveno bile numizmatičke (dakle one koje sadržavaju primerke kovanog novca i drugih moneta). Tako je to bilo i u Subotici, što se jasno vidi iz poziva, što ga je tokom školske 1874/75. godine preko lokalne štampe uputio profesor latinskog jezika i istorije subotičke Više gimnazije, Imre Balaš (Balás) i u kome se građani pozivaju na sakupljanje “novaca ili moneta od bilo kog metala”, tražeći zapravo od njih da ove predmete daruju zbirci gimnazije.
U formiranju numizmatičke zbirke znatnog udela imao je i drugi entuzijasta, takođe gimnazijski profesor, Ištvan Ivanji (Iványi István). Upravo se za njegovo ime vezuje formiranje daljih kolekcija, među njima i zbirke starina, odnosno sakupljanje “starih nalaza”.
Takođe je iz pera ovog eminentnog profesora potekao i prvi arheološki rezime koji se odnosio na Suboticu, a koji je objavljen u godišnjaku Više gimnazije iz 1883. godine (Iványi István: Szabadkai régiségek es vidékünk őskora. A Szabadkai Főgimnazium Értesítője az 1882/83-as tanévben, Szabadka 1883 (Ištvan Ivanji: Subotičke starine i praistorija našega kraja. Izveštaj Subotičke više gimnazije za školsku 1882/83. godinu). S izvesnim ponosom takođe možemo da konstatujemo da je to bio prvi arheološki rezime objavljen u Bačkoj.
Da ovo napiše Ivanji je, između ostalog, bio možda podstaknut i činjenicom da je 1882 g. na prostoru iza Senćanskog groblja, u tadašnjoj ciglani Tita Mačkovića, otkriven prvi krupniji arheološki nalaz. U jednoj glinenoj posudi nadjena je dragocena ostava iz vremena praistorije, tj. više bronzanih predmeta, težine nekih pedesetak kilograma. Ovi su predmeti – mada je tek manji deo dospeo u zbirku gimanzije – dugo godina smatrani najvećim i najznačajnijim arheološkim otkrićem iz bronzanog doba u Bačkoj.
Negde u to vreme pokrenuta je akcija radi proslave jednog istorijskog događaja, koja je dala veliki zamah istorijskim istraživanjima širom Mađarske. Tokom organizacije milenijske svečanosti – proslave hiljadu godina od doseljavanja Mađara predvođenih Arpadom – gotovo je svaki veći grad uložio mnogo truda da ovekoveči svoju istoriju. Ni lštvan Ivanji nije štedeo napora i napisao je istoriju grada, onu do danasnjeg dana jedinu monografiju koju su prvi put objavili 1886. g.
Tada je gimnazijskom zbirkom rukovao Eden Gol (Gohl Ödön), koji je nekoliko godina docnije naš grad napustio kao već poznat numizmatički istraživač i shodno imenovanju nadležnog ministarstva u Budimpešti, postao asistent Zbirke moneta i starina Mađarskog nacionalnog muzeja (Magyar Nemzeti Múzeum Érem és Régiségtára). Uskoro je postao rukovodilac kolekcije antikviteta, da bi nešto kasnije bio izabran za redovnog člana Zemaljskog arheološkog i antropološkog društva (Országos Régészeti és Embertani Társulat).
Nekoliko godina nakon toga, 1892. je u Subotici osnovano Udruženje javne biblioteke (Közkönyvtáregylet), zapravo Gradska biblioteka. Ova ustanova se bavila i prikupljanjem istorijskih i drugih predmeta. Možda su upravo zbog toga, jedno tri godine kasnije ove paralelne aktivnosti bile objedinjene i naziv društva je promenjen u Udruženje subotičke javne biblioteke i muzeja (Szabadkai Közkönytár- és Múzeum Egylet).
Prvi predsednik Udruzenja bio je advokat i upravnik prve subotičke banke, Đerđ Guln (Guln György), koga će već 1893 g. naslediti Žigmond Farkaš (Farkas Zsigmond), ugledni advokat i predsednik Nacionalne Kasine. U rukovodstvo Udruženja izabrani su još književnik Izidor Milko (Milkó Izidor) kao podpredsednik, profesor Ištvan Ivanji kao bibliotekar, dok je za njegovog zamenika izabran glavni arhivar gradske administracije Karolj Varga (Varga Károly).
Sredinom devedesetih godina XIX veka na mesto Ištvana Ivanjija (koji je usled neizlečive očne bolesti vremenom potpuno oslepeo) u muzejsko društvo izabran je jedan nov i vrlo darovit profesor Đerđ Bibo-Bige (Bibó-Bige György). Mada je prvobitno diplomirao na katedri za mađarski i latinski jezik, bio je dobro upućen i u starogrčki, ali isto tako i u istoriju, odnosno geografiju. Đerđ Bibo-Bige je u srazmerno kratkom periodu odigrao jednu od određujućih uloga u kulturnom životu Subotice. Između ostalih je objavio i delo Praistorija – čovek do početka istorijskog doba (Praehistoria – az ember a törtenelmi kor kezdetéig) posvećeno praistoriji. Knjiga je objavljena 1901. godine. Takođe se za njegovo ime vezuje i otvaranje prve izložbe arheološkog karaktera u Subotici prvih godina dvadesetog veka.
U međuvremenu 1894. g. otkriveno je jedno izuzetno nalazište na južnoj periferiji grada u vec spomenutoj ciglani Titusa Mačkovića (na mestu koje se danas ne može identifikovati). Nadjena je podzemna jama u obliku kruškolike zemunice, a u njoj 18 kom. velikih posuda različitog tipa, veličine i kvaliteta iz sarmatskih vremena. Čudom sudbine ove, zbog svoje veličine lako lomljive posude, preživele su dva svetska rata i danas ih zainteresovsani posetioci mogu videti u nekoliko muzeja Srbije.
Do 1906 g. kada je Udruženje prestalo sa radom, prikupljen je značajan muzejski i bibliotečki materijal. Prestanak rada usledio je zbog nestanka entuzijazma kod članova, uskraćivanja novčane pomoći grada i države, ali i usled nedostatka prostora, stručnog kadra i krađe sakupljenog materijala. I pored neslavne sudbine Subotičkog udruženja za javnu biblioteku i muzej, Oskar Vojnić (Vojnich Oszkár) je 1913. g. poklonio Subotičkom muzeju, od koga je postojala samo ideja i tek nesto materijala, nekoliko stotina etnoloških predmeta sa svojih putovanja po Aziji i Africi.

Iste godine je Đerđ Bibo-Bige izvršio redovno arheološko iskopavanje (već po propisima tadašnjih stručnih kriterijuma) na teritoriji Pustare Kelebija, na mestu jedne srednjovekovne crkve svih nadleštava, usluga i aktivnosti drugog karaktera, koje su jednostavno ostale bez krova nad glavom. Po našem mišljenju istu je sudbinu doživela i zbirka Subotičkog muzeja, a na to upućuju u pojedinim izveštajima kada pišu o pakovanjima na raznim mestima (privremeni smeštaj), jer se svako uzda, da ce za nekoliko godina biti sagrađena nova gradska kuća i stvari će doći na svoje mesto, pa i Muzej!
Danas već znamo da to istorijski događaji nisu omogućili.
Činjenica je da je kraj svetskog rata nazvanog prvim, u našem gradu  istovremeno značio i promenu državne pripadnosti, kao i vlasti. Na mesto delokruga mađarskog ministarstva unutar prethodne Austro-ugarske monarhije, zadatke koji se tiču starina, preuzele su institucije Kraljevine SHS (Jugoslavije).
Uticaj tadašnje kulturne politike je doveo do potpunog zamrzavanja muzeološke delatnosti. Uprkos tome, zahvaljujući raznim nestabilnim pokretima, jedan deo inventarisanih predmeta (tačan broj je nepoznat) je dospeo u gimnaziju (kao sastavni deo gimnazijske zbirke), dok je drugi deo našao svoje mesto u raznim magacinima gradske kuće. I tako, preživeo krizne godine nemarnosti. Šta više, čak i veoma kritične dane (bombardovanje Subotice) tokom Drugog svetskog rata. U ovom poslu „spasavanja kulturne ostavštine“ istaknutu ulogu je imao Mijo Mandić, koga su zadužili 1918 g. za negovanje fonda nekadašnjeg bibliotičko-muzejskog udruženja, a koji je kasnije postao direktor današnje Gradske biblioteke.
Za vreme Drugog svetskog rata, dok je Subotica bila u sastavu državnosti Mađarske, 1941–44, saradnici Arheološkog instituta Segedinskog univerziteta, pokušali su obnoviti muzeološku delatnost, ali bez uspeha.
Međutim, činjenica je da su u gradu postojale privatne zbirke, na državnom nivou, kao npr. zbirka dr Mihalja Prokeša (Prokesch Mihály) ili dr Jovana (Joce) Milekića, ali one su uglavnom tek kasnije (posle osnivanja Gradskog muzeja) igrale značajniju ulogu. Ovaj drugi je već tokom 30-tih godina u više navrata prikazao svoju bogatu istorijsku i umetničku kolekciju, ali za njegovo ime prvenstveno se vezuje Bačka galerija na Paliću, otvorena 1949. g. Pojedini eksponati ove izvanredne umetničke zbirke se danas nalaze u Galeriji Matice srpske i u Vojvođanskom muzeju, kao i na umetničkom i istorijskom odeljenju Gradskog muzeja u Subotici.

Peter Ric