Nakon privatizacije Minerve i razmene zgrade u kojoj je bila smeštena nekada ugledna subotička štamparija za poslovni prostor u centru grada, Skupština opštine Subotica, inače osnivač Gradskog muzeja u Subotici, obezbedila je novu lokaciju za ovu kulturnu instituciju. Nakon porodične palate arhitekte Franca Rajhla (1948–1968) i Gradske kuće, najamna kuća Mikše Demetera (Dömötör), postaće treća kuća za nekoliko desetina hiljada predmeta o prošlosti grada, kao i za zaposlene u Muzeju. U 108. godini od izgradnje ove kuće muzealci postaju šesti stanari ovog značajnog secesijskog zdanja na mapi nekadašnje građanske Subotice. U danima kada su otpočeli radovi na rekonstrukciji zgrade za potrebe Muzeja, malom izložbom Kuća koja pamti na bilbordima ispred zgrade i ovim skromnim izdanjem početkom septembra 2007. godine se prisećamo dosadašnjih vlasnika, posebno onih koji su ostavili dubok trag na polju duhovnosti, stvaralaštva i intelektualnog pregnuća. Namera je svih muzealaca da u narednim godinama (decenijama) još više naznače upravo ovu dimenziju iz prošlosti ovog objekta.

Pedijatar Mikša Demeter (Dömötör, 1868–1944) je studije medicine okončao 1894. godine u Budimpešti, a iste godine obreo se u Subotici. Uz rad u vlastitoj ordinaciji bio je i lekar jednog osiguravajućeg društava. Prvi je u gradu primenio serum u lečenju difterije, ali se posvetio i vrlo aktuelnom lečenju trahoma. Uz ovo bavio se i rendgenološkom dijagnostikom. Demeter je 1895. godine preveo i objavio knjigu profesora univerziteta u Haleu, Emila Beringa Novi serum protiv difterije, da bi naredne godine u subotičkoj štampariji Fišera i Krausa štampao vlastitu knjižicu O serumima. U Budimpešti je 1904. godine, na sastanku Mađarske akademije nauka, podneo referat o operativnom lečenju trahome. Pored osnovnog zanimanja, aktivno je učestvovao u preduzetničkim projektima u gradu. U fabrici soda vode Favorit bio je zamenik direktora u periodu 1906–1916. godine, nekoliko godina je bio član upravnog odbora Industrije mermera i kamenorezačkog d. d. i jedan od osnivača Trgovačke i zanatlijske zadruge za samopomoć, osnovane 1909. godine. Njegovu ličnost i širok spektar interesovanja dodatno osvetljava činjenica da se prvog julskog dana 1906. godine pojavio prvi (verovatno i jedini) broj Pčelarskih novina Južne Ugarske. Kao odgovorni urednik tog kratkotrajnog poduhvata bio je potpisan dr Demeter. Venčanje sa Jolanom (1876–), kćerkom lekara Jožefa Klajna, obavljeno u jesen 1899. godine, utrlo je stabilnost u njegov dalji život. Kao miraz Jolana je u bračnu zajednicu donela trosobnu kuću u Petefijevoj (Petőfi) 63. U njoj su živeli sve do 1906. godine kada je po projektima budimpeštanskih arhitekata Jožefa (1877–1947) i Lasla ( – ) Vagoa podignuta secesijska jednospratna najamna kuća.

U prizemlju, desno od suvog ulaza u kuću, nalazile su se dve prodavnice, a iza njih štamparija, očigledno tadašnja Demeterova preokupacija u preduzetništvu. Levo od ulaza bio je raskošan petosobni stan vlasnika i ordinacija, a na spratu još dva slična stana za izdavanje. Svi su imali savremenu unutrašnju organizaciju prostora. Reprezentativne prostorije bile su najvažniji deo stana, ali je svaki član porodice imao i zaseban prostor, čiju intimnost nisu ometali drugi članovi. Prostorije u stanovima nizale su se polukružno oko centralne prostorije, hola. Spavaća soba, salon, trpezarija i muška soba gledale su na ulicu, dok se uz zid susedove kuće nalazilo kupatilo i zaseban WC, a prema dvorištu su bile smeštene dečja soba i hol. Kuhinja i soba za poslugu nalazila se u isturenom dvorišnom krilu kuće .

Ovakva unutrašnja organizacija omogućavala je nesmetanu komunikaciju u prostorijama preko centralnog hola i predsoblja. Gosti su iz predsoblja mogli direktno ući u trpezariju i salon, domaćica je u spavaću sobu mogla ući kroz kupatilo, a dečja soba je potpuno bila izdvojena. Iako su sobe bile prolazne, u svaku se pojedinačno moglo ući iz predsoblja ili hola, te je u ovoj najamnoj kući bila ostvarena mogućnost zasebnog korišćenja soba.

Prilikom projektovanja Demeterove kuće, braću Vago je inspirisala arhitektura secesije iz Darmštata i Beča. I na ovoj zgradi se nalazi ptica, neizbežni dekorativni detalj na svakoj zgradi braće Vago. Najizrazitiji je na ogradi od kovanog gvožđa koja ukrašava terase zaobljenih uglova gde su dve ptice okrenute jedna drugoj. Zaobljeni erkeri sa medaljonima ptica u podnožju, motivi srca, dekorativni detalji koji podsećaju na zrnca perli na fasadi upotpunjuju ovu izuzetnu, asimetrično komponovanu građevinu na prekretnici XIX i XX veka. Kuća Mikše Demetera izuzetan je spoj funkcionalnog i umetnički oblikovanog prostora.

Kraj subotičke epizode u životu dr Demetera vezan je za neobično učešće na konkursu za glavnog lekara u Staroj Kanjiži. Da bi konkurs imao puni legitimitet, opštinski lekar dr Kuti, ubeđen da će on biti izabran na mesto dr Đule Roksera, zamolio je dvojicu kolega da, reda radi, konkurišu i oni. Dr Demeter je to, očigledno, shvatio ozbiljno i, na zaprepašćenje dr Kutija, obezbedio sebi izvesnost državne funkcije. To je, ujedno, značilo i njegov odlazak iz Subotice 1914. godine. Međutim, on tada već nije bio vlasnik kuće.

Ostaće nerazjašnjeno zašto je samo nakon četiri godine dr Demeter prodao svoju novu kuću. U zemljišnim knjigama je sredinom 1910. godine zabeleženo da je vlasnik kuće postao Subotički trgovački i kreditni zavod kao zadruga. Tako će i ostati do kraja februara 1923. godine, kada je na osnovu kupoprodajnog ugovora i isplaćenih 375.000 dinara, ova nekretnina prodata i uknjižena kao vlasništvo Trgovačko-prometnog d.d. za Vojvodinu.

Iako su svoje puteve započele samostalno, štamparija Minerva i Bacsmegyei NapIo, verovatno najznačajnija subotička novina uopšte, povezuju se u jednom momentu sa ličnošću Ferenca Fenjveša. Bard subotičkog novinarstva rođen je 1885. godine u Nađsentmiklošu. Sa porodicom se 1894. godine doselio u Suboticu. Tu, u gimnaziji, četrnaestogodišnji Fenjveš imao je prvo iskustvo u novinarstvu, kada je uredio list gimnazijalaca Előre (Napred) u kome su svoje priloge imali Deže (Dezső) Kostolanji, Artur Munk, Ištvan Sabo Batanč i Geza Čat. Od 1903. godine je bio u mađarskoj prestonici, na studijama prava, ali i tu nije mogao bez novinarskog posla (Budapesti Napló).

U Subotici je od 1903. godine počeo sa izlaženjem politički dnevni list Bácsmegyei Napló. Prve godine su protekle u traženju stava, promenama novinara i urednika, a sve kao posledica činjenice da su vlasnici bih političari i preduzetnici, ljudi bez dodira sa novinarskim poslom. Verovatno i zato, početkom 1907. godine list je prestao sa izlaženjem. Nakon pauze duže od godinu dana, Erne (Ernő) Fišer, u ime štamparije Hungarija, tadašnjeg vlasnika lista, obavestio je pismom gradonačelnika Karolja Biroa da će od 22.6.1908. godine glavni i odgovorni urednik Bácsmegyei Napló-a biti Ferenc Fenjveš. U poređenju sa današnjim stanjem novinarstva u gradu nameću se dva interesantna zaključka: 1. da su početkom 20. veka u gradu izlazili dnevni listovi, kojih danas, na početku 21. veka nema; 2. da je urednik najuglednijeg lista u gradu postao osoba stara (mlada) samo 23 godine, što je danas, takođe, nezamislivo.

Iako u redakciji nije vladalo političko jednoumlje, list je čvrsto zauzeo demokratski politički kurs, zastupao ideje socijalne pravde i tolerancije i od njih nije odstupao. Vrlo brzo je došao u sukob sa zagovornicima kršćanskog socijalizma, branio je prava manjinskih zajednica protiv narastajućeg većinskog (mađarskog) nacionalizma, zastupao interese nižih društvenih slojeva… U nedostatku argumenata potkrepljenih činjenicama, za mnoge novinare i političke protivnike Ferenc Fenjveši i njegove kolege odjednom su postali jevrejska deca. I pored toga, u dnevno novinarstvo oni su uveli kategoriju aktuelnosti (dnevni izveštaji iz policije i suda), literarni podlistak za Božić, tokom Prvog svetskog rata list je angažovao specijalne izveštače, a od kraja maja 1915. godine počeo je sa izlaženjem dva broja dnevno (u 6 i 17 časova). U to vreme i sam Fenjveš je otišao na front, ali ne sa novinarskim zadatkom nego u honvedskoj uniformi. Dotične će se rešiti tek 1918. godine.

Nakon Prvog svetskog rata, u Kraljevini SHS, list je nekoliko puta bio primoran da prestane sa radom, a rigidna cenzura često je veći deo stranica Bácsmegyei Nap1ó-a ostavljala praznim. Sve to nije obeshrabrilo Ferenca Fenjveša da odustane, nego je istrajao i uspeo da tiraž lista sa 1500–2000 primeraka u vreme kada je postajao urednik, podigne na 18000 u međuratnom periodu i tako postane urednik najboljih jugoslovenskih novina na mađarskom jeziku pre Drugog svetskog rata.

Paralelno sa podizanjem profesionainog nivoa novinarskog rada u Bácsmegyei Napló-u,’ Fenjveš je radio na ekonomskoj stabilizaciji lista. Od 1910. godine je postao jedini vlasnik, da bi od sredine 1913. godine njegov brat Lajoš Fenjveš postao suvlasnik lista. Krajem septembra 1914. godine Ferenc je sa Aladarom Hirtom postao suvlasnik štamparije Fenjveš i drug, a u junu 1915. godine list i štamparija su spojeni u novoformirano deoničarsko društvo sa osnivačkim kapitalom od 35.000 kruna.

Prvog junskog dana 1925. godine sklopljen je kupoprodajni ugovor, vredan ravno milion dinara, na osnovu koga je Minerva štamparija i nakladništvo d.d. kupila nekadašnju kuću Mikše Demetera, tada u vlasništvu Trgovačko-prometnog d.d. za Vojvodinu. Kuća na Trgu Zmaj Jove 3 postala je oslonac deoničarskog društva, ali i mesto stanovanja za porodice braće Fenjveš. Činjenica da su u prostranoj kući živeli Ferenc Fenjveš, njegova supruga Eržebet r. Baruh sa decom, kao i Lajoš Fenjveš, njegova supruga, inače akademska grafičarka, Klara r. Gereb i njihova deca, izgleda da je odlučujuće uticala da 30.11.1932. godine, na temelju kupoprodajnog ugovora vrednog 800.000 dinara, Eržebet Fenjveš r. Baruh bude u zemljišne knjige upisana kao nova vlasnica kuće, koja je do tada bila u vlasništvu firme njenog muža i šogora.

List koji se od 1929. godine zvao samo Napló (desilo se to po naredbi vlasti koja je opravdana formiranjem banovina !!!) Ferenc Fenjveš je uređivao do 18.10.1935. godine. Iako je u redakciji bilo niz sjajnih novinara koji su nastavili njegovim stopama, činjenica da je utemeljitelj lista ostao uz svoje čedo i bukvalno do poslednjeg dana svog života stajala je u zaglavlju svih narednih brojeva lista, sve do onog poslednjeg, koji se pojavio 17.4.1941. godine. Tadašnje nove gradske vlasti smatrale su dalje izlaženje ovog lista nepotrebnim.

Tako su započele godine Drugog svetskog rata, najcrnji period za stanare ove kuće. Zbog vere kojoj su pripadali svi su u proleće 1944. godine iseljeni u subotički geto, a u zemljišne knjige (sic!!!) je 21.4.1944. godine upisano da je vlasnica ove nekretnine Jevrejka. Ispostavilo se da je to bila presuda. Ni Eržebet Fenjveš r. Baruh, ni Klara Gereb nisu preživele nacistički logor Aušvic. Po svedočenju savremenika, Lajoš Fenjveš je umro u Subotici, odmah po povratku iz logora.

Niz nevolja upotpunile su komunističke vlasti koje su preživelu decu iz obe porodice Fenjveš oslobodile briga o roditeljskoj kući, tako što su 18.6.1946. godine dotičnu konfiskovali u korist imovine FNRJ, a njima potražili primereniji smeštaj. Istog tog dana fabrikovano je i rešenje kojim je uknjiženo pravo vlasništva ove kuće u korist Štamparije Minerva. Tako je bila prethodnih šest decenija, sve do nedavno.

Mirko Grlica