...

Oszkar Vojnić (1864–1914)



Datum otvaranje: 2014. május 17., 18 óra
Mesto: Izložbena sala na prvom spratu
Autor izložbe: dr. Papp Árpád, etnográfus

Do danas je bilo nekoliko pokušaja da se opiše životni put Oskara Vojnića: pronađen je jedan rukopis njegovog savremenika, Ferenca Hercega, 1980-te Tibor Sekelj objavljuje životopis velikog pustolova, kao šti čini i Zoltan Kalapiš, u kojoj se, među drugima može pročitati i kratka biografija Oskara Vojnića. Poslednja objavljena studija piše o njegovim mogućim špijunskim aktivnostima, a u skorije vreme izašla je iz štampe i porodičnim vezama motivisana monografija o Vojniću.

Smrt i sahrana tajanstvenog zemljopsednika i mecene – koji je vodio tajanstveni život pun avantura –poslednjeg meseca neposredno pred izbijanje Prvog svetskog rata, bile su u mirnodopskoj Subotici događaji koji su najviše uzburkali javnost. Stavljena je tačka na život jednog veoma galantnog kolekcionara, osnivača privatne zbirke, lovca, svetskog putnika i putopisca, a tada je započela jedna sasvim drugačija priča.

Oskar Vojnić je svoja putovanja opisivao u knjigama, feljtonima i člancima: igrom slučaja čitalačkoj publici stoji na raspolaganju njegov dnevnik sa prvim beleškama iz 1884-1885. godine o destinacijama puta do Sredozemnog mora. Sledeći po redu bio je put do Amerike, koji je započet juna 1893. godine a trajao je do novembra iste godine, o kome svedoči i lepo ukrašena, o njegovom trošku izdata knjiga, a čijeg se prihoda on odriče u korist Penzionog fonda novinara. Tokom 1895. godine uvodi u Subotici modu gađanja glinenih golubova, a u februaru pobeđuje u takvom takmičenju u gađanju u Monte Karlu. Zatim kreće na put kroz Srednju i Zapadnu Evropu (između ostalog i kroz Španiju).

Juna 1898. godine kreće na Špicberge, a najverovatnije da ga je na to inspirisalo putovanje i doživljaji poznatog ornitologa Ištvana Černela. Dešavanja sa putovanja, koje je trajalo do kraja avgusta beležio je u dnevnik i pravio fotografije, i oni su se iste godine pojavili pred javnošću, zahvaljujući štampariji Singer i Volfner. Iz dnevnika saznajemo o još dva njegova putovanja – na žalost bez jasnih vremenskih koordinata: već u Švedskoj beleži „U ovakvim okolnostima sam putovao jedino na Pirenejskom poluostrvu.”, kasnije, posmatrajući jedan glečer, piše: „Podseća me na glečer Grindelvald u Švicarskoj.“ Iz ovakvih njegovih beleški možemo saznati malo više o dešavanjima protekle četiri godine.

Do sledećeg putovanja i zabeleški sa njega, dolazi u maju 1904. godine. Tom prilikom kreće u Finsku i Ukrajinu, koje su tada bile u sastavu Rusije, a posećuje i opisuje znamenitosti poluostrva Krim.

O njegovom putu po Dalmaciji saznajemo samo posredno iz jednog nedatiranog pisma, u kojem spominje, da je tu imao koristi od poznavanja ruskog jezika: „Proveo sam prijatnu nedelju u Fijumeu (Rijeci) i pored dalmatinskih obala, gde sam bio na kratkom izletu i do Kotora. Mogu reći da se i isplatilo: Kastelnouvo (Novi Grad) sa svojim kućicama koje se skrivaju u borovoj šumi, i Kotor sa svojim položajem su jedni od najlepših prizora, a i jeftino je! Znanje ruskog mi je bilo od koristi, pošto sam puno razumeo od slavenskog jezika.“

Od kraja februara do 29. aprila 1906. godine u društvu Lajoša Locija starijeg proučava erupciju Vezuva. Dokazi njegovog doživotnog prijateljstva sa Locijem su pisma, od kojih je poslednje datirano neposredno pre njegove smrti iz Port Saida. Vojnić je verovatno i ranije istraživao Vezuv, a o tome piše u pismu datiranom pre godinu dana a naslovljenom baš Lociju.

17. decembra 1906. godine kreće na svoje jednoipogodišnje putovanje po destinacijama Australije, Tasmanije, Novog Zelanda, Nove Gvineje, Kine, Filipina.

Između februara i oktobra 1909. godine je u Sudanu, a od decembra te godine pa do marta sledeće lovi u Ugandi i okolini Belog Nila.

U januaru 1911. godine putuje u Britansku Indiju pa u Burmu, u oblast današnjeg Tajlanda i na Istočno Indijsko otočje. Putovanje mu je trajalo do sredine 1912. godine, a već sledeće godine, 1913. godine izlaze iz štampe dve knjige putopisa.

U martu 1914. godine kreće na svoj poslednji put u Istočnu Afriku.

Vojnićevi putopisi su savršeno zadovoljavali sve zahteve tog doba i ukus čitalačke publike – opisivali su da tada nepoznata, neotkrivena a interesantna mesta. Karakteristika njegovih putopisa je ta, da zbog svog sveobuhvatnog intersovanja nekad u njima prevagne geolog, nekad etnograf, a kad se za to ukaže prilika – i lovac.

Ne može se isključiti, da je Vojnić kao istinski, pravi lovac, poštujući uputstva i doživljaje svojih prijatelja, na tim dalekim destinacijama zapravo služio „svetom cilju muzeologije“ sakupljajući egzotične predmete i retko kamenje.